Demokracija: ljudska prava i intelektualne vrline

Democracy: Human Rights and Intellectual Virtues

Uloga eksperata u donošenju političkih odluka predstavlja izazov. S jedne strane svjedočimo preslaboj ulozi eksperata u nekim područjima, kao u politikama prema cijepljenju. U drugim područjima uloga eksperata je neopravdano jaka, kao u nekim slučajevima prisilnog tretiranja u psihijatriji. Kako bismo odgovorili na taj izazov, koristimo resurse filozofije politike i socijalne epistemologije. Iz perspektive političke filozofije razvijamo inovativni demokratski model koji počiva na podjeli posla između građana i stručnjaka. Model afirmira ulogu stručnjaka ili epistemičkih (spoznajnih) autoriteta i opravdanja odluka primjerenim vjerovanjima nasuprot pukom većinskom prihvaćanju. Razlikujemo tri vrste vjerovanja: (i) vjerovanja podržana konsenzusom stručnjaka koja sama po sebi daju legitimitet odlukama, (ii) vjerovanja opovrgnuta konsenzusom stručnjaka, poput onih koja se temelje na lažnim vijestima i nemaju nikakvu ulogu u javnom opravdanju, unatoč eventualnoj većinskoj podršci te (iii) vjerovanja u prostoru opravdanog pluralizma oko ojih je legitimno glasati. Model demokracije nadopunjujemo socijalnom epistemološkom teorijom, koja naglašava pitanje donošenja epistemički kvalitetnih odluka individualnih ili kolektivnih entiteta u (subidealnim) uvjetima u kojima građani nisu primjereno informirani i obrazovani (epistemički preduvjet) niti su spremni razmotriti i revidirati svoja vjerovanja u situacijama neslaganja (etičko/politički preduvjet). Branimo stav da epistemička kvaliteta odluka pojedinaca ovisi o intelektualnim vrlinama savjesnosti ili odgovornosti pojedinaca koja se očituje u ispravnoj procjeni vlastite kompetencije u odnosu na kompetenciju drugih/stručnjaka/ epistemičkih autoriteta. Demokratski deficit može se razriješiti samo unutar ispravne podjele epistemičkog posla između građana i stručnjaka u kojem ulogu imaju institucije kao entiteti koji izgrađuju procedure za epistemički i politički optimalne mehanizme odlučivanja.

The role of professional experts in making political decisions poses a pressing challenge. On the one hand, in certain areas we witness a weakened role for experts, such as in vaccination policies. On the other hand, in some areas, this role is unwarrantedly strong, as in cases of involuntary confinement in psychiatry. To respond to this challenge, we use theoretical resources from the philosophy of politics and social epistemology. Within the philosophy of politics, we develop an innovative democratic model, which rests on a division of labour between citizens and experts. The model affirms the role of experts or epistemic authorities and the proper justification of decisions, as opposed to mere majority acceptance. We differentiate three kinds of beliefs: (i) beliefs supported by an expert consensus which alone guarantee a legitimacy to public decisions; (ii) beliefs refuted by an expert consensus, like those based on fake news, which have no role in public justification, despite possible majority support; (iii) beliefs in the realm of justified pluralism for which voting is a legitimate procedure. We supplement this democratic model with a social epistemological theory which emphasises precisely the issue of making epistemically sound decisions by individual or collective entities in sub - ideal conditions when citizens are neither adequately informed or educated (epistemic conditions), nor are they prepared to reassess or revise their beliefs in situations of disagreement (ethical/political conditions). We argue that the epistemic quality of decisions made by individuals depends on the intellectual virtues of conscientiousness and the responsibility of individuals, which enables correct assessment of the competence of the subject as compared with those of epistemic authorities. Only a correct allocation of the epistemic labour, that includes institutions that develop procedures for epistemically and politically optimal mechanisms of decision - making, can address the democratic deficit.